|
|
| OP |
 |
 |
 |
| Written by Administrator | ||||||||||||||||||||||||
| Wednesday, 01 April 2009 22:38 | ||||||||||||||||||||||||
|
textove pripremio i odabrao > avataratari.com 
___________________________________________________________________________________ tribute to feral tribune and free press, art, culture, life... tribute to> http://www.e-novine.com/ ___________________________________________________________________________________ O filmu "Religulous" Billa MaheraVjeruj, vjeruj, ali ne pretjeruj! Veličina slova:    Otrov za verske fanatike: Religulous Film koji je krenuo u kino dvorane krajem prošle godine donekle je na tragu dokumentaraca Michaela Moorea; riječ je o satiri na račun organiziranih religija. Maher putuje od Megida i Jeruzalema, preko Salt Lake Cityja i Hyde Parka, do Amsterdama i Vatikana, posjećujući usput i brojna vjerska okupljališta širom Sjedinjenih Država. Svugdje razgovara s vjernicima i vjerskim službenicima različitih religijskih i denominacijskih predznaka, dakako, sve uz snažan ironijsko-racionalistički odmak BILL MAHER, PORTRET: Rođeni Njujorčanin (1956), stand-up komičar, voditelj kasnih talk-show emisija u kojima sve pršti od političke nekorektnosti, u nas nepoznati Bill Maher deklarira se kao libertin ili libertarijanac (u ovim krajevima također slabo poznata svjetonazorska kategorija; prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku, „osoba koja slobodno i neopterećeno razmišlja bez dogmi ili tabua, slobodni mislilac“, ali i „razuzdan čovjek, razvratnik, bezbožnik, nevjernik“. Za koju ćete se definiciju opredijeliti kad je gospon Maher u pitanju ovisit će, dakako, o vašem svjetonazoru). Roditelji, otac Irac i majka Židovka, odgajali su ga u katoličkoj vjeri, ali je cijela obitelj 1969. prestala ići u crkvu, navodno zbog očevog neslaganja s papinim (Pavao VI) stavovima oko kontracepcije. Ukratko ću ga predstaviti. Što se tiče političkih stavova, smatra da „vlada postoji isključivo zato da obavlja poslove koje ljudi apsolutno ne mogu obaviti sami“. Zalaže se za legalizaciju kockanja, prostitucije i marihuane (koju otvoreno konzumira). Vrlo je kritičan spram korporacija, brine ga globalno zatopljenje, zalaže se za etički odnos prema životinjama, premda je gostujući kod Larryja Kinga objasnio da „nije vegetarijanac, ali ne jede puno mesa“. Protivnik je rata u Iraku, čak je ustvrdio da je notorni Saddam Hussein bolje izlazio na kraj (naravno, na svoj osebujan način), s unutrašnjim iračkim etničkim i političkim rogovima u vreći. Uz to, sebe opisuje kao „odanog podupiratelja Izraela“. Neoženjen je, bio je u vezama s bivšim porno glumicama. Za nekoga će i ovo dostajati da ne čita dalje. Ali tek sam počeo. Jer, ako mislite da ga nećudoredan život diskvalificira kao nosioca (dobrih i loših) vijesti, očito niste pažljivo čitali Stari zavjet.  Religulous (SAD, 2008.), dokumentarni film Režija: Larry Charles; Nastupa: Bill Maher Vjerske osjećaje opisuje kao „neurološki poremećaj“ koji priječi ljude da jasno razmišljaju; štoviše, po njemu, religija je kriva zbog poticanja ljudi na raznorazne ludosti i uzrok je brojnim društvenim problemima (ovim stavovima se pridružuje dvojici i u nas poznatih ateističkih zelota, Christopheru Bog nije velik Hitchensu i Richardu Iluzija o Bogu Dawkinsu). Smatra da religija djeluje pod krinkom moralnosti, ali da u osnovi s moralnošću nema veze, te da pod moralnim zakonom zapravo ljudima prodaje religijske zabrane. Njegova logika glasi: samo zato što religija zabranjuje pobačaj i homoseksualne odnose, ne znači da su oni nemoralna djela. Istinski nemoralna osoba za njega je netko tko povrijedi (ubojstvo, silovanje…) drugu osobu. Zanimljivo je da se Maher ne deklarira kao ateist; svojedobno je čak izjavio da vjeruje u Boga, no da religiju smatra nečim što ima veze tek s tradicijom i predrasudama: „Ja nisam ateist. Postoji velika razlika između ateista i nekoga tko jednostavno ne vjeruje u religiju. Za mene je religija birokracija između čovjeka i Boga koja mi nije potrebna. Ne, nisam ateist. Vjerujem da postoji neka sila. Ako je želite zvati Bogom… Ne vjerujem da je Bog samohrani roditelj koji piše knjige“. Smatra da religija nudi odgovore na pitanja na koja se zapravo ne može odgovoriti („Kamo idemo nakon smrti?“, „Postoji li raj?“…). Po njemu, religija je nepoštena jer, nudeći „odgovore“, „priječi ljude da misle“. Ukratko, sebe doživljava kao agnostika koji je vrlo otvoren spram mogućnosti da Bog postoji. No, na pitanje bi li postao vjernik da mu se Bog obrati, odgovorio je da bi prije otišao na pregled u bolnicu Bellevue (njujorški Jankomir). Sigurnost u osobno religijsko vjerovanje smatra apsurdom, a kao primjer navodi scijentologiju: „Vi scijentolozi, kao i svi religiozni ljudi, patite od neurološkog poremećaja. I jedini razlog zašto ljudi misle da je to što su vjernici normalno je taj što u to vjeruje tako mnogo ljudi. To je normalnost koja se temelji na konsenzusu“. Mahera inače optužuju da na piku naročito ima rimokatolike. On se, dakako, brani da su sve njegove izjave na račun katolika izgovorene u šaljivom kontekstu pa optužbe možda imaju jednako smisla kao kad bi Pervana napadali da vrijeđa Slovence. U procjeni jesu li Maherove izjave uvredljive ili samo duhovite i opet će glavnu ulogu odigrati vaš svjetonazor. („If you have a few hundred followers, and you let some of them molest children, they call you a cult leader. If you have a billion, they call you Pope.“)
U posljednje vrijeme deklarira se kao apateist (kovanica od apatija i teizam), dakle, kao netko koga ne zanima prihvaćanje ili odbacivanje tvrdnje da Bog postoji (ili ne postoji), tj. netko tko pitanje Božjeg (ne)postojanja ne smatra smislenim ili relevantnim za svoj život (što nije nikakva novotarija: Denis Diderot je na optužbu da je ateist odgovorio da ga jednostavno ne zanima postoji li Bog). JERETIČKO HODOČAŠĆE: Ipak – a to je i glavni motiv koji se krije iza pisanja ovoga teksta – da ga religijske teme itekako zanimaju (u najmanju ruku zato da ih ismijava, ali ne samo zato), dokazuje i njegov dokumentarni film Religulous (režirao ga je inače Larry Charles, redatelj Borata) koji sam neki dan pogledao. Naslov filma je kovanica sastavljena od engleskih riječi religious (pobožan, vjerski, religiozan…) i ridiculous (besmislen, komičan, neozbiljan…) što već dovoljno govori o pristupu u kojem će poznavatelj Biblije odmah prepoznati „izrugivače, koji će živjeti prema vlastitim požudama“, a koji će se pojaviti na „koncu vremena“, iz Druge Petrove poslanice. Film koji je krenuo u kino dvorane krajem prošle godine donekle je na tragu dokumentaraca Michaela Moorea; riječ je o satiri na račun organiziranih religija. Maher putuje od Megida i Jeruzalema, preko Salt Lake Cityja i Hyde Parka, do Amsterdama i Vatikana, posjećujući usput i brojna vjerska okupljališta širom Sjedinjenih Država. Svugdje razgovara s vjernicima i vjerskim službenicima različitih religijskih i denominacijskih predznaka, dakako, sve uz snažan ironijsko-racionalistički odmak. Šarmantno podrugljiv, lucidan, elokventan, u prednosti pred sugovornicima koji ne znaju za scenarij, Maher apsolutno postiže svoj cilj: prikazati religiju i vjernike kao ljude s „neurološkim poremećajem“. Jer, kad se vješto montiraju razgovori s muslimanom koji se brine za jedno od najsvetijih mjesta islama, jeruzalemsku Kupolu na stijeni (Omarova džamija), odakle je Muhamed uzašao na nebo, a koja se nalazi iznad najsvetijeg mjesta judaizma, Zida plača, gdje je Maher intervjuirao jednog rabina, onda čovjek pomisli da agnosticizam i nije neka posve bedasta pozicija. Oba vjernika pokazala su KRAJNJU isključivost: MI smo apsolutno U PRAVU, ONI su apsolutno U KRIVU.  Jedinstvo suprotnosti - Krist i Antikrist u jednoj osobi: Jose Luis de Jesus Miranda U Amsterdamu je pak u nekoj džamiji razgovarao s hodžom koji ga je uvjeravao kako je islam religija mira; u intervju su umontirani prizori bombaša samoubojica i govor drugog hodže koji poziva na ubojstvo Salmana Rushdieja. Intervjuirao je i Joséa Luisa de Jesúsa Mirandu, utemeljitelja zajednice Rast u milosti, što zvuči posve bezazleno dok ne shvatite da se radi o čovjeku koji sebe naziva „Jesucristo Hombre“, odnosno, predstavlja sebe kao – pazite sad! – Isusa Krista i Antikrista u jednoj osobi. Hmmm. Možete reći što hoćete, ali „crkva“ navodno broji oko sto tisuća vjernika širom svijeta. Taj Portorikanac s briljantinom u kosi, koji tvrdi da je Isus („I am the Second coming of Christ“), svoju teologiju bazira na dvije premise: a) nema grijeha i b) katolička crkva je zla. Svoje sljedbenike, uglavnom Hispanoamerikance, uvjerava da su „nadrasa“. Za Mahera prava poslastica: ima li bolje potvrde teze o „neurološkom poremećaju“? S druge strane, u Vatikanu je razgovarao s nevjerojatno simpatičnim i vrlo uglednim katoličkim redovnikom (karmelićanin), Reginaldom Fosterom OCD, papinim ekspertom za latinski. Velečasni Foster je, na pitanje ima li problema s time kako pomiriti kolosalne razmjere crkve sv. Petra sa skromnim Isusom iz evanđelja, prasnuvši u smijeh rekao da itekako ima: „Isus bi, da se vrati, vjerojatno bio u nekoj baraci u predgrađu“. Vrhunski intelektualac, poslužio je Maheru da diskreditira neka opća mjesta katoličkog imaginarija („Pakao? Ah, zaboravite, stara katolička ideja!“ „Ali, standardna doktrina kojoj su me učili kao dijete…“ „Sve je to prošlost. Sve je to gotovo, zaboravite.“ Datum Isusovog rođenja? „Ma, mogao bi biti i 3. srpnja“. „Sve su to, znate, lijepe priče“ „Pa kako onda uvjerite ljude u istinu?“ „Ma dajte, kakvo uvjeravanje u istinu!? Pustite ih da žive i umru sa svojim glupim idejama.“ Saznali smo i to da je u Italiji napravljeno istraživanje kome se Talijani mole u trenucima krize. Isus je bio na šestom mjestu. (Hm, bilo bi zanimljivo vidjeti kako stvari stoje u Hrvatskoj ili Srbiji.) Nakon intervjua s Kenom Hamom, kreacionistom koji vjeruje da je Zemlja nastala prije 6.000 godina, da su opisi iz Knjige postanka doslovce točni i da su ljudi i dinosauri živjeli zajedno (i to se navodno može pronaći u Bibliji), možemo čuti i razgovor s isusovcem Georgeom Coyneom, astronomom i bivšim direktorom Vatikanskog opservatorija, koji na to odgovara: „Ako ste znanstvenik, ne možete to prihvatiti“. (Predstavljajući ga, Maher se, vjeran svom stand-up backgroundu našalio: „Vi ste vatikanski astronom. To je nešto kao gay-republikanac?“) „To što se bavimo ovim ne znači da Crkva želi doprijeti do izvanzemaljaca prije no što ih se dočepaju mormoni…“, našalio se i jezuit. „Razlog su povijesne činjenice.“ U Salt Lake Cityju razgovarao je s dvojicom bivših mormona. Među mnogobrojnim, blago rečeno, zaista neobičnim mormonskim vjerovanjima, spomenuo bih to da je Edenski vrt bio smješten u Missouriju (a tamo će biti i Novi Jeruzalem). Mormoni su također, prema svojim doktrinama, naknadno pokrstili Ivanu Orleansku, Buddhu, Anu Frank, Adolfa Hitlera, Staljina… ĐAVOLOV ADVOKAT: U Orlandu na Floridi, u tematskom parku The Holy Land Experience, razgovarao je sa zaposlenikom koji glumi Isusa, dugokosim simpatičnim muškarcem koji svaki dan pred gledateljima, donekle u stilu Gibsonove Pasije, biva podignut na križ (kamera u ključnom trenutku hvata putnički avion koji prolazi iznad „Golgote“: poruka je jasna – pogledajte, živimo u 21. stoljeću, a ovi ljudi vjeruju… u što?!). „Isusa“ je pitao omiljeno ateističko/agnostičko pitanje: „Zašto Bog jednostavno ne uništi đavola i oslobodi svijet patnje?“ na što je „Isus“ odgovorio da „će On to učiniti“. „Zašto to ne učini odmah?“ „Učinit će to nakon Drugog dolaska, u Njegovim očima je tisuću godina kao jedan da; Bog može iz najgore situacije izvući nešto dobro…“ Dakako, Maher poentira: „A što je s holokaustom? Kakvo dobro je izašlo iz toga?“ „Bog ima neki plan, On je toliko iznad nas da ne možemo očekivati da razumijemo.“ Kao što možete pretpostaviti, cijela scena je apsolutno navodila vodu na Maherov mlin: patetični glumac poput onoga iz rock opere Jesus Christ Superstar, usred nekakvog grozomornog američko-judeokršćanskog diznilenda pokušava replicirati ironičnom agnostiku koji mu postavlja pitanja koja su odvajkada noćna mora za teologe. Iznio mu je – Maher – i usporedbe Krista, Mitre i Horusa (moram priznati, paralele u „biografijama“ su zapanjujuće) i sve što je „Isus“ mogao bilo je pozvati se na vjeru u Božju Riječ. Opći dojam: još jedan bod za Mahera.  Duvanjem do Boga: Cannabis Ministry U Amsterdamu je razgovarao s „velečasnim“ van Beverenom, iz Cannabis Ministry, čovjekom koji izgleda kao netko tko je u životu puuuuno duvao (odgovarao je uglavnom s „da“ i „ne“; osnovni teološki koncept njegove zajednice je „osjećati jedinstvo sa svime oko sebe“); zatim s Fatimom Elatik, muslimankom koja je predstavljena kao holandska političarka, i koja je pokušavala objasniti – u ulici u kojoj su muslimanski fundamentalisti ubili redatelja Thea van Gogha – da muslimani ne ubijaju ako im se ne sviđa nečije mišljenje (u što su umontirane scene fanatiziranih islamista koji traže smrt autora one karikature). Razgovarao je, osim s Geertom Wildersom, kontroverznim parlamentarcem, autorom protuislamskog uratka Fitna, i s britanskim muslimanskim repperom Propa-Gandhijem koji je također nemušto pokušao pomiriti proturječnosti s kojima ga je Maher maherski suočavao. Pronašao je, u nekom baru, i dvojicu muslimanskih „gay-aktivista“ („Dakle, muslimanski gay-aktivisti, vrlo osebujan opis posla, pa, dečki, vi stvarno imate muda…“). Na pitanje koliko je velika muslimanska gay zajednica u Amsterdamu, nastao je tajac. Kamera švenka po praznom baru. „Znači, to je to, pretpostavljam?“ Premda je film prepun živopisnih likova poput američkog senatora Marka Pryora koji je, na Maherov komentar da je zabrinut što o zemlji odlučuju ljudi koji vjeruju u zmiju koja govori, odgovorio da „ne morate položiti test inteligencije da biste ušli u američki Senat“ (hm, gledajući saborske rasprave čovjek dođe u iskušenje…), ili pastora Jerryja Cummingsa u cipelama od gušterove kože koji propovijeda „prosperity gospel“ („Bog ŽELI da budete bogati!!!“), ili rabina Yisroela Dovida Weissa, glasnogovornika anticionističke (?!) organizacije Neturei Karta koja smatra suvremenu izraelsku državu prejudiciranjem Božjeg nauma, tu su i Andrew Newberg, neuroznanstvenik, te Francis Collins, voditelj Projekta humanog genoma (Human Genome Project), jedan od, navodno, 7% američkih znanstvenika vjernika. Itd, itd.  Hrana za ateiste i agnostike: Bill Maher na tanjiru IZMEĐU SMIJEHA I JEZE: Film počinje i završava na ostacima Megida. Prema Wikipediji, „Megido je drevno srušeno naselje smješteno na istoimenom brdu u Izraelu. Megido je bio naseljen negdje od 7000. g. p.n.e. do negdje 500. g. p.n.e. Bio je smješten na rubu Jizreelske ravnice. Brdo Megido (hebrejski Har) dalo je ime Armagedonu, koji se spominje u Bibliji“. Premda napravljen da izazove (pod)smijeh, dokumentarac na kraju izaziva jezu. Scene devastacije okoliša, vjerskog fanatizma, prizori histeriziranja, bombaši samoubojice, avioni koji se zalijeću u WTC, mase vjernika u zanosu, snimke nuklearnog holokausta, portreti svjetskih političkih i vjerskih vođa… popraćene su, uz dramatičnu apokaliptičku glazbenu podlogu, citatima iz dijelova Kur’ana i Biblije koji govore o Sudnjem danu. Maherov glas govori: „Jasna je činjenica: religija mora umrijeti da bi čovječanstvo živjelo…“ Mlada Amerikanka izjavljuje: „Ne znam mnogo o politici, ali glasala sam za predsjednika Busha zbog njegove vjere“, mladić s maramom oko glave, opasan bombama, ljubi Knjigu. „Religija je opasna“, čujemo Mahera, „jer omogućuje da ljudska bića, koja nemaju sve odgovore, misle da ih imaju“. „Biblija ne kaže da će to biti nuklearni rat“, kaže poznati američki propovjednik, „ali ja mislim da će biti“. Na pitanje tko će pobijediti, holandski hodža odgovara: „Mi“, a američki senator: „To će odlučiti Bog na Sudnji dan“. „U sukobu smo Dobra i Zla…“, poručuje predsjednik Bush. Vjernici (kršćanski, muslimanski, hinduski, židovski…) drže prst na gumbima nuklearnih lansirnih rampi. „Jedini primjereni stav koji čovjek može imati nije arogantna samouvjerenost koju promiču religije, nego stav sumnje“, poentira Maher. „Sumnja je ponizna, a takav i čovjek treba biti…“; „To je to: odrastite – ili umrite“, posljednja je rečenica koju čujemo, dok se uz pretapanje scena s vjerskih sastanaka i atomske gljive ekran zatamnjuje. Smirite se. Teza: a što ako Stvoritelj svemira, razočaran svojom posvađanom djecom, pokušava – ne bi bilo prvi put da progovara kroz kontroverzne osobe – kroz usta podrugljivog agnostika poručiti da je krajnje vrijeme da se sredimo, da se stvarno pomirimo, da prestanemo svoje sitne geopolitičke i ine agende, svoje sitne probitke i manipulacije ostvarivati krijući se iz „Božje volje“ i „Božjeg plana“? ___________________________________________________________________________________ 03.07. Rođendan Franca Kafke (1883 – 1924) Život u Zamku Knjige, pisao je Kafka, nisu tu da nas čine srećnim. Ljudima su potrebne knjige koje bude, kao udarac pesnice po glavi. Knjiga mora da bude sekira za zaleđeno more u nama Trećeg jula 1883. godine, u praškom getu, rođen je jedan od najuticajnijih pisaca 20. veka - Franc Kafka, čiji je nedovršen opus zaveštan vatri. Zahvaljujući izneverenom obećanju Maksa Broda, Preobražaj, Amerika, Zamak ili Proces - postali su obavezna lektira svih svetskih revolucionara, teoretičara apsurda i libertariijanaca. Franc Kafka rođen je kao prvo, od šestoro dece, Hermana i Julije Kafka. Deda po ocu bio je mesar, a deda po majci sveštenik. Francovi roditelji govorili su i češki i nemački, mada je ocu bio bliži češki a majci nemački. Otac mu je bio vlasnik prodavnice luksuzne robe, a oboje i otac i majka su naporno radili, neki navode i po 12 sati, dok su decu čuvale guvernante ili sluge. Francova braća umrla su kao deca, tako da je odrastao kao jedini sin sa još tri mlađe sestre: Gabrijelom (Eli) (1889–1941), Valerijom (Vali) (1890–1942) i Otilijom (Otla) (1891–1943). Sve tri sestre i njihove porodice umrle su ili ubijene u getu u Lođu ili u koncentracionim logorima. Najmlađa sestra Otla ubijena je 7. oktobra 1943. u gasnoj komori u Aušvicu.  Pohađao je nemačke škole. Završio Starogradsku nemačku gimnaziju, upisao prava, zatim prešao na germanistiku, pa se opet vratio na prava. Briljantno je završio pravni fakultet a 16. juna 1906 dobio je diplomu doktora pravnih nauka. Godine 1902. upoznaće Maksa Broda, jednog od pripadnika znamenitog Praškog kruga, a već 1903. se razboleo i provodi jedno vreme u sanatorijumu. Posle završenih studija (1906) radi kod advokata Riharda Levija, a u časopisu Hiperion objaviće 1908. osam proznih skica pod zajedničkim naslovom Razmatranje. Nastavlja da piše (Opis jedne borbe, Pripreme za venčanje na selu) i ponešto objavljuje (Preobražaj, Osuda, U kažnjeničkoj koloniji, Seoski lekar, Umetnik u gladovanju...), ali njegova mladalačka dela uglavnom su izgubljena, dok su ona najbolja koja su mu donela svetsku slavu (Proces, Zamak, Amerika) ugledala svetlo dana tek posle piščeve smrti, zahvaljujući odanom prijatelju Maksu Brodu, koji nije ispunio kafkinu poslednju želju da ih spali.Bio je vanredno strog prema sebi i svom radu. Pisao je sporo i sa prekidima,ispravljao i doterivao stalno;sam je uništio veći deo svojih rukopisa. Obraćao je veliku pažnju na jezik i njegove skrivene nagoveštaje;u čemu je bio blizak nemačkim egzistencijalnim filozofima. Za života je obično bio štampan na lepoj hartiji i u malom broju primeraka, prihvaćen od poznatih nemačkih izdavačkih kuća koje su se posvetile objavljivanju ekspresionističke književnosti. Kafkin kratki život obeležio je i poznanstvo sa tri žene. Najpre će 1912. Kod Maksa Broda sresti svoju dalju rođaku Felisu Bauer, sa kojom će jedno vreme biti veren, a njih dvoje održavaće bogatu prepisku sve do 1917. Još burnija i neobičnija biće Kafkina veza sa novinarkom Milenom Jesenskom-Polak, koja će početi slučajno dok je ona prevodila na češki njegovu pripovetku Nosač uglja. S njom će se Kafka takođe intezivno dopisivati i ostaviće joj svoje Dnevnike. Najzad, već na samrtničkoj postelji, kada je, razoren tuberkulozom, težio samo 49 kilograma, početkom maja 1924, zatražiće ruku dvadesetogodišnje Jevrejke Dore Dijamant, ali njen otac neće dozvoliti venčanje. Franc Kafka umire ubrzo posle toga – 3. juna 1924. ___________________________________________________________________________________ In memoriam: 38 godina od smrti Jima D. MorrisonaNo One Here Gets Out Alive Na drugoj strani: Jim Morrison Trećeg srpnja/jula je obljetnica smrti tog neobično autodestruktivnog pjesnika i izvođača u čijem djelu znalci iščitavaju utjecaj Friedricha Nietzschea, Williama Blakea, Charlesa Baudelairea i Arthura Rimbauda. Zapamćen po dionizijskim scenskim nastupima, Morrison je inspiraciju tražio u djelu francuskog dramatičara Antonina Artauda i šamanizmu američkih indijanaca „Death makes angels of us all and gives us wings where we had shoulders smooth as raven’s claws…I will not go, prefer a feast of friends to the giant familiy“. Negdje na prijelazu sedamdesetih u osamdesete godine prošloga stoljeća, u završnom razredu osmoljetke, drugarica K. nam je na satu hrvatskoga ozbiljnim tonom najavila pisanje referata. Pod tim je podrazumijevala pismenu radnju na zadanu temu koja je uključivala i određeno istraživanje, korištenje stručne literature i slično. Bilo je to doba u kojem je drug Tito još uvijek bio koliko-toliko živ (premda se 4. svibnja neumitno približavao), doba u kojem se znalo što je Istok, a što Zapad, doba u kojem je Jugoslavija bila okružena BRIGAMA (B kao Bugarska, R kao Rumunjska, I kao Italija…), ali smo znali da na braniku domovine bdiju pripadnici JNA, vidjeli smo to mi klinci u emisiji "Dozvolite da se obratimo" koju smo gledali nakon povratka s nedjeljne jutarnje mise: stasiti vojnik na nekom proplanku nepomičan gleda u daljinu, a pored nogu mu nepomično sjedi, zagledan u istom pravcu, vučjak. Obojica u oprtačima, pas ipak bez kape. Znali smo to, dakle, pa smo se mogli posvetiti školskim obavezama, na primjer, pisanju referata. Inače, te godine (1980.) napustili su nas, osim J.B.-a, i Erich Fromm (18. ožujka), Jean-Paul Sartre (15. travnja), Henry Miller (7. lipnja), a potkraj godine na nebo u koje nije vjerovao otišao je i John Lennon (8. prosinca). Od svega toga me iskreno potresla ova poslednja smrt; na spomenute pisce pažnju ću obratiti uskoro, a u trenutku kad je prestalo kucati srce najvećeg sina naših naroda & narodnosti ležao sam u vrućici. Prizor prvi: majka ulazi uplakana u sobu. „Umro je“, kaže začepljenog nosa. Neke su majke takve, rasplakat će se na vijest o smrti kontroverzne povijesne ličnosti kao i na vijest o pogibiji princeze Diane. Znate o čemu govorim. Prizor drugi: dok je na zagrebačkom Glavnom kolodvoru u toku kolektivna katarza, i dok u bolničkom dnevnom boravku mali bolesnici skupa s medicinskim sestrama gledaju izravni prijenos na crno-bijelom TV-u, ležim sam u sobi s dijagnozom upale pluća. Sve u svemu, kao što današnji klinci ne beru brigu što je neki političar dao ostavku, tako sam i ja bio posve zaokupljen svojom osobnom situacijom.  Uglavnom, tijekom školske godine 1979/1980. trebali smo pisati referat. Na pitanje o čemu da pišemo, drugarica K. preporučila nam je sljedeće teme: Bratstvo i jedinstvo – zalog zajedničke budućnosti, Tito – Partija – omladina – akcija, Moj zavičaj u NOR-u, Narodni heroji iz našega kraja i tome slično. E sad, teme su bile onako, baš izazovne, naročito za nekoga koga je drmao pubertet i kome je najvažnija stvar na svijetu bila glazba, tko se iz mirnog, poslušnog katoličkog omladinca, pod utjecajem hormona i privatnog kaosa pretvarao u bezrazložnog buntovnika o čijoj se naušnici u uhu raspravljalo na sjednicama Nastavničkog vijeća („dijete ulice!“) i o kome je upravo drugarica K. govorila kao o „bitangi“. Elem, u skladu sa svojim najintimnijim interesima i najdubljim uvjerenjima, budući da tema referata ipak nije bila strogo zadana, odlučio sam prostor slobode iskoristiti do maksimuma. Za temu referata odabrao sam lik i djelo međunarodnog heroja rock’n’roll internacionale Jamesa Douglasa Morrisona, pjevača avangardne skupine The Doors. Nisam se unaprijed izjasnio o čemu ću pisati – iz nekog razloga držao sam to kontraproduktivnim. Premda sam se svojim odabirom izložio stanovitom riziku – nastavnici su već bili pomalo iziritirani nekim drugim mojim istupima – odlučio sam bio dati si truda i napisati pravi referat, po svim uzusima besprijekoran. Na raspolaganju sam imao, osim osobnih dojmova i nespretnih prijevoda (Thoughts in time and out of season / The Hitchhiker stood by the side of the road / And leveled his thumb / In the calm calculus of reason… Što mu TO znači?!), dvije dragocjene reference: jedan stari primjera kultnog časopisa Džuboks (br. 14 iz srpnja 1975.) s tekstom Darka Glavana Ulaz u podsvijest rocka (portret Jima Morrisona i The Doorsa), i fotokopiranu knjižicu Slavlje guštera što ju je izdao Vojo Šindolić (hvala!), a u kojoj je, osim instruktivnog predgovora, objavio i vlastiti prijevod Morrisonovih poema Celebration of the Lizard i An American Prayer. Uglavnom, kupio sam pet araka trgovačkog papira i na desetak stranica u toj zdravoj socijalističko-katoličkoj sredini – to možete samo kao četrnaestogodišnjak – napisao referat o jednoj od najdekadentnijih i najbriljantnijih pojava u povijesti rock glazbe. Referat je jednostavno bio toliko dobar da sam dobio peticu: još se sjećam komentara drugarice K. („Pa, potrudio si se“, rekla je s prizvukom bespomoćnosti u glasu.). Beskrajno žalim opet i ponovno što ga na kraju školske godine nisam zatražio. Kako bilo, danas (3. srpnja/jula) je obljetnica smrti tog neobično autodestruktivnog pjesnika i izvođača u čijem djelu znalci iščitavaju utjecaj Friedricha Nietzschea, Williama Blakea, Charlesa Baudelairea i Arthura Rimbauda. Zapamćen po dionizijskim scenskim nastupima, Morrison je inspiraciju tražio u djelu francuskog dramatičara Antonina Artauda i šamanizmu američkih indijanaca. Duboko zainteresiran za mitologiju, misticizam i simbolizam, iščitavao je Frazerovu Zlatnu granu, a i ime grupe čiji je vođa bio nastalo je prema nazivu eseja Aldousa Huxleya Vrata percepcije. Nastojeći i sâm proći kroz njih, sin vojnog časnika nije se libio konzumirati goleme količine alkohola i halucinogenih droga, tako da je naposljetku u tome i uspio: na „drugu stranu“ probio se kao dvadeset i osmogodišnjak na današnji dan prije trideset i osam godina (The gate is straight /Deep and wide /Break on through to the other side…). Pokopan je u Parizu, na groblju Pere-Lachaise, a društvo mu čine Moliere, Proust, Chopin, Baudelaire i ostala ekipa. Dok je netko nije odnio sebi doma, na grobu se nalazila bista što ju je izradio domaći kipar Mladen Mikulin.
Uvijek iznova oduševljen neusporedivim vokalom Jima Morrisona i originalnošću glazbe skupine The Doors, gotovo trideset godina kasnije saznao sam da je te 1980. godine – osim mog referata – objavljena i prva njegova biografija, No One Here Gets Out Alive, autora Jerryja Hopkinsa i Dannyja Sugermana. U međuvremenu, o Jimu i Vratima i dalje se pišu tekstovi i knjige, snimaju se filmovi (Stoneov film prvi put sam pogledao u Berlinu 1991, sinkroniziran na njemačkom – nešto prestrašno), a svojedobno su Bele i drugovi iz Buldožera objavili poemu Smrt Morisona Džima pa za kraj ovog sjetnog prisjećanja njezini završni stihovi: Kume Džimi, Bog ti pomogao 
___________________________________________________________________________________ Antifašistička šizofrenija  Tako je, šezdeset osam godina poslije tajanstvenog sastanka u Molerovoj 43, zaokružena i dovršena hrvatsko-srpska antifašistička šizofrenija, u kojoj se i jedni i drugi hvale da su njihovi komunisti prvi ustali protiv okupatora, istovremeno optužujući svaki svoje komuniste da su ustali protiv legalne vlasti. Ukratko - ne znam kako bih to bolje objasnio - hrvatski i srpski fašisti se svađaju tko je veći antifašist, dok se hrvatski i srpski antifašisti svađaju jesu li bolji ustaše ili četnici  Molerova ulica, jedna od onih kojima Vračar u uskim rukavcima izlazi na Bulevar, danas je još samo u geografskom smislu stara beogradska ulica. Zgrada u kojoj živim, na križanju sa Hadži Đerinom, jedna je od rijetkih u kvartu starijih od Drugog svjetskog rata. Na ostalima, koje su gradila socijalistička poduzeća revolucionarnih naziva i tranzicijski građevinski mafijaši živopisnih nadimaka, duh minulih vjekova živi još samo na fasadama: ponegdje su to grafiti „1389“, duhovito prekriženi i prepravljeni u „2009“, a ponegdje spomen-ploče, koje podsjećaju stanovnike Vračara da je života bilo i prije 1990, i poslije 1389. Na ušću Molerove u Bulevar, na broju 88, recimo, neko vrijeme stajala je ploča koja je nezainteresirane šetače podsjećala da je u toj zgradi živio i radio Stanislav Binički, veliki srpski kompozitor, autor prve srpske opere i - vjerojatno mnogo važnije - skladatelj čuvenog Marša na Drinu. Kako je ploča bila od bakra, nije dugo stajala: poduzetni romski sakupljači sekundarnih sirovina skinuli su je sa zida, i danas valjda u cijelom Beogradu samo ja, pasionirani čitač uličnih spomen-ploča, znam gdje je živio Stanislav Binički. Stotinjak metara uzvodno, u Molerovoj 43, uglavila se među dvije tranzicijske betonske nakaze jednostavna predratna četverokatnica, a na njoj druga jedna spomen-ploča. Srećom je od kamena, pa nije zanimljiva čak ni Romima. Kako pak nitko danas više ne čita ni knjige ni novine, a kamoli ploče na gradskim fasadama, vjerojatno ni stanari ne znaju da je njihova zgrada bila „sigurna kuća“ beogradskih komunista, u kojoj se 22. lipnja 1941. sastao Politbiro Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom, kasnije poznatijim kao Tito. Šetajući psa Molerovom, kao svakog dana, zatekao sam se pred tom zgradom i ovog ponedjeljka, na šezdeset osmu godišnjicu tog historijskog sastanka. Corto se veselo popišao pred ulazom, a ja sam zavirio u uredan, čist haustor popločan mramorom ne bih li možda začuo duhove prošlosti. Ukoliko, međutim, te 1941. nije bilo televizije i Wimbledona - i ukoliko to Titova sekretarica Davorjanka Paunović, drugarica Zdenka, nije zakerala da će, ako on misli sljedeća dva tjedna gledati Đokovića, jebo ga Đoković, odseliti kod tetke Vere u Požarevac, ili će se, ako baš tako hoće, vratiti Jovi Kapičiću – bit će da sam umjesto duhova prošlosti ipak čuo samo klasičnu predwimbledonsku bračnu svađu. Te davne 1941, uostalom, Wimbledon je bio otkazan, a svijet je imao pametnija posla: umjesto otvorenog prvenstva Engleske u tenisu, započeo je napad Hitlerove Njemačke na Sovjetski Savez. - Čuješ li vijesti iz SSSR-a? – čuo sam negdje u dubini zgrade daleki glas Herte Has iz telefonske slušalice. I tako je 22. lipnja Politbiro CK KPJ izdao dramatični proglas narodima Jugoslavije: "Vi koji stenjete pod okupatorskom čizmom, svi vi koji ljubite slobodu i nezavisnost, koji nećete fašističkog ropstva - znajte da je kucnuo čas borbe za vaše oslobođenje od fašističkog osvajača. Proleteri sviju krajeva Jugoslavije, na svoja mesta - u prve borbene redove! Zbijte čvrsto svoje redove oko vaše avangarde, KP Jugoslavije! Spremajte se hitno za poslednji i odlučni boj! Uništavajte fašiste!". A historija je u kamenu ploču na zgradi u Molerovoj 43 uklesala da se na tom mjestu 22. lipnja 1941. „povodom napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez sastao Politbiro CK KPJ pod predsedanjem druga Tita“. Je li Njemica Herta Has razumjela poruku – o stenjanju pod njemačkom čizmom, ljubljenju slobode i čvrstom zbijanju redova - nije poznato. Kako bilo, muža je vidjela još samo jednom, 1946, u kabinetu predsjednika FNRJ. Tko je pak u Molerovoj 43 toga davnog lipnja zaista stenjao, ljubio i zbijao redove, i je li na ljubljenje i zbijanje redova pozivao Staljin, Tito ili drugarica Zdenka, nikad nećemo znati. Danas, šezdeset osam godina kasnije, ionako ništa više nije bilo kako je pisalo na spomen-pločama i udžbenicima povijesti.
- Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj se obilježava kao spomen na dan kad je, u vrijeme dok je Srbija bila pod njemačkom čizmom, po odluci Okružnog komiteta KPH u Brezovici osnovan Sisački partizanski odred, prva naoružana antifašistička jedinica u Hrvatskoj, Jugoslaviji i cijeloj okupiranoj Europi – ponosno će ovih dana hrvatski antifašisti. I stvarno, dosta je zbunjujuća stvar taj hrvatski antifašizam. Koliko se može shvatiti iz cijele priče, Hrvati su raskrinkali četničko-komunističku zavjeru kojom im je kao Dan ustanka podmetnut dan vampirske srbočetničke pobune protiv mlade hrvatske države, pa su Dan antifašističke borbe pomakli mjesec dana ranije, na dan kad su hrabri hrvatski partizani ustali protiv vampirske ustaškonacističke tvorevine. Hrvati su tako postali ustaše, ustaše partizani, a partizani četnici. Svašta se bogami dogodilo u samo mjesec dana te 1941. godine. U međuvremenu, recimo – dva tjedna poslije ustanka hrvatskih antifašista protiv marionetske NDH, i tri tjedna prije pobune srpskih četnika protiv mlade hrvatske države - nekoliko stotina kilometara istočnije, u Beloj Crkvi, pukla je prva srpska ustanička puška. Čitačima spomen-ploča sad tek ništa nije jasno. Kakav sad Dan ustanka naroda Srbije, kakav 7. juli? - Dan ustanka u Srbiji je spomen na 7. juli 1941, kad je na Ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi kod Krupnja, u vrijeme dok je Hrvatska bila pod ustaškom čizmom, narodni heroj Žikica Jovanović Španac pozvao na štrajk rudara i ustanak protiv nacističkog okupatora, ubivši pri tom bedne domaće izdajnike i nemačke sluge, žandare marionetske srpske Vlade Bogdana Lončara i Milenka Brakovića – ponosno će ovih dana srpski antifašisti. I stvarno, dosta je zbunjujuća stvar taj srpski antifašizam. Koliko se može shvatiti iz cijele priče, Srbi su raskrinkali vatikansko-staljinističku zavjeru kojom im je kao Dan ustanka podmetnut dan vampirske komunističko-terorističke pobune protiv legalne srpske vlasti, pa su odlukom srpske skupštine ukinuli Dan ustanka, spomen na dan kad je narodni heroj Žikica Jovanović Španac hrabro ustao protiv okupatorskih slugu i domaćih izdajnika. Srbi su tako postali četnici, četnici partizani, a partizani ustaše. Svašta se bogami dogodilo u samo mjesec dana te 1941. godine.  Tako je, šezdeset osam godina poslije tajanstvenog sastanka u Molerovoj 43, zaokružena i dovršena hrvatsko-srpska antifašistička šizofrenija, u kojoj se i jedni i drugi hvale da su njihovi komunisti prvi ustali protiv okupatora, istovremeno optužujući svaki svoje komuniste da su ustali protiv legalne vlasti. Ukratko - ne znam kako bih to bolje objasnio - hrvatski i srpski fašisti se svađaju tko je veći antifašist, dok se hrvatski i srpski antifašisti svađaju jesu li bolji ustaše ili četnici. A drug Tito se okreće u grobu. Mislim, stvarno okreće. Vrti se u stolici za teškim hrastovim stolom u nebeskoj Molerovoj, na broju 43, drži telefonsku slušalicu na uhu i prevrće očima. - A sad sam ja kriv, jel da? – uzrujano govori Josip Broz. Ima i o tome historijskom nesporazumu, i svim nesrećama što su iz njega proizašle, zgodan spomen-grafit na zidu jedne zgrade u Molerovoj, poziv na ustanak 2009. godine koji kaže: „Idemo Vračarci!“ Ispod njega zbunjeni je neki čitač grafita na fasadu napisao: „A gde ćemo?“ Konačno, ovih dana, na šezdeset osmu godišnjicu ustanka, treća je ruka u dnu zida dopisala: „U pizdu materinu.“
___________________________________________________________________________________ Država Srbija godinama čuvala Mladića Objavljeno: Čet, 11. 06. 2009. 13:54 SVI SMO MI RATKO!
Ako je išta očigledno nakon ovog dokumentarca – onda je to činjenica da se najtraženiji Ratni Zločinac u zemlji Srbiji osećao sasvim slobodno! Da nije prisutnog obezbeđenja koje se diskretno pojavljuje u većini kadrova, izgledalo bi da je u pitanju reality-show tipa „48 sati: Svadba“ jer sve pršti od veselja, igra se, jede se, pije se, veseli se kućni domaćine! .kl1269a92491 A{font-weight:bold; color:#322864 } .kl1269a92491 A:hover{text-decoration:underline; color:#322864 } p {margin:0; padding:10px 0 0 0 } Piše: Petar Luković Emisija „60 minuta“ emitovana u sredu uveče na Federalnoj BH Televiziji o mirnom i spokojnom životu civila Ratka Mladića u Srbiji – mogla je da iznenadi samo onaj oblik partijskog mozga koji je po patriotskoj definiciji verovao da su, recimo, Rasim Ljajić, Boris Tadić, Vojislav Koštunica, Vuk Jeremić ili Dragan Šutanovac bili iskreni do bola kad su se javno zaklinjali da Ratko Mladić „nije u Srbiji“, da „nema informacija o njegovom boravku“, da je „možda već godinama u Rusiji ili Južnoj Americi“, da Vojska Srbije, majke mi, nikako „ne učestvuje u skrivanju ratnih zločinaca“, da „nemamo nikakvih podataka o njegovom kretanju“, da Službe „danonoćno“ rade na „novim i starom tragovima“, da Srbija čini ama baš sve kako bi što pre okončala saradnju sa zloglasnim Haškim tribunalom i lepršavo krenula putem evropskih integracija. Sve ono o čemu se godinama javno govorilo i što nije bila neka velika tajna: da je Ratko Mladić pažen i mažen od svih garnutura srbijanskih vlasti i da se država o njemu brine kao o najrođenijem sinu – pokazalo se kao istinit video-dokument, nekakav oblik home-video uratka po sistemu „The Greatest Hits Of Đeneral Mladić“. DOMAĆINE, JOŠ VINA DONESI: Zbir video-segmenata savršen je psihološki portret klasičnog ratnog zločinca: autentično je privržen porodici i prijateljima (prizori kućnog veselja zbog rođenja unuka marta 2006. poseduju sve elemente novokomponovane srpske tradicije: cepanje košulje novopečenom ocu, otvaranje džinovske flaše s rakijom starom cirka dvadeset godina, đuskanje uz narodnjačke hitove tipa „Vidovdan“: Kud god da krenem tebi se vraćm ponovo, ko da mi otme iz moje duše Kosovo...), najomiljeniji na masovnim zabavama (upečatljve su scene gde prisutni po svadbama ili večerama umiru od sreće da se slikaju sa Đeneralom, svejedno da li je reč o muzikantima, konobarima ili starim prijateljima), pravi srpski domaćin (koji, slobodno, bez frke, ispred svoje kuće na Banovom brdu u Ulici Blagoja Parovića, dočekuje goste, da bismo docnije iz bašte čuli kolektivno ojkanje čija je jačina zaglušila nekoliko kvartova). S flašom pića, na betonsko dvospratno ognjište, stigao mu je i kolega-đeneral Momčilo Perišić, odlično raspoložen da se malo seti Mostarskog Behara... U društvu napaljenih starijih žena Mladić je umeo da se rastopi pred purpurijem ruskih pesama u izvođenju Daliborke Stojšić, nekadašnje YU misice; nije se libio da se uvek pridruži dobrom guslarskom refrenu (kadrovi guslanja su autentična mentalna instalacija), voleo je da pleše na narodnjački način (kao da rukama kači veš na konopac), ali je, bogami, pokazao interesovanje za brže ritmove čistog srpskog podrijetla. Što bi rekli režiseri: kamera ga voli. Stalno u prvom planu, večito nasmejan i raspoložen – ovakav svakodnevni Ratko Mladić je kao hleb koji jedva čekaš da namažeš slatkim džemom. Čak i kad igra stoni tenis u vojnom objektu, Mladić je vanredno raspoložen; sedeći sa suprugom ispred kasarne na drvenim klupama, govori „Ovde je kao u raju”, dok kamera beleži i ugraviranu ploču sa napisom „Barutana 1807”. Hronološki poslednji segment – verovatno iz decembra 2008. godine – Mladića zatiče na snegu dok se grudva sa suprugom i snajom, negde na nekoj od srpskih planina. Mada nosi štap i izgleda iznurenije, opet je to onaj stari, dobri Ratko sa mnogobrojnih slavlja gde se grli sa generalom Tolimirom ili generalom Milovanovićem, veseo, pun optimizma, pravi naš Đeneral!
Uhvaćena u laži da „nije znala, nije imala informacija, nije obaveštena“ o slatkom porodičnom životu Ratka Mladića, koji je slobodno zalazio po kafanama (sedenje u otvorenim restoranskim baštama bilo je, videli smo, generalov hobi), pokušavao da u vojnom objektu postane kosooki majstor celuloidne loptice iz zemlje izlazećeg sunca, više od svega voleo svadbe, rođendane i sedeljke – država Srbija sa svim svojim strukturama i likovima na čelu, pokazala je da se laž o Madiću pažljivo a institucionalno neguje već desetak godina. Uostalom, tko beše ministar vojni od 2003. do 2004. godine? Da se možda nije zvao – Boris Tadić? Pozivanje na već izlizane rečeničke formule da Srbija „čini sve“ da „okonča saradnju sa Haškim Tribunalom“, posle ovakvog video-zapisa – čini se sramotnim. Ratni zločinac, monstrum iz Srebrenice, a kafanski veseljak i danas je negde u Srbiji. Samo izaberite gde: unutra u restoranu, napolju u bašti, možda u nekom stonoteniskom klubu ili u apartmanskom bunkeru tipa all inclusive! Uz potihu državnu poruku: Svi smo mi Ratko!
Prenešeno sa> http://www.e-novine.com/sr/srbija/clanak.php?id=26967 ___________________________________________________________________________________
EMPATHY FOR THE DEVIL
Što je to što nas tako đavolski izaziva da čitamo potpuno bezvezne telefonske razgovore u kojima tata Milošević nagovara kćerku da joj brat sredi džip? Isto ono što nas je izazivalo da vjerujemo kako i drug Tito ide u zahod, kako se i Tuđman svađa s Ankicom oko ručka, i kako Milošević ima problema s djecom: zavodljiva i heretička pomisao da su negdje ispod historijske legure od bronce i govana oni ljudska bića poput nas .kl1339a92696 A{font-weight:bold; color:#322864 } .kl1339a92696 A:hover{text-decoration:underline; color:#322864 } p {margin:0; padding:10px 0 0 0 }
Piše: Boris Dežulović „Izgleda gotovo kao čovjek“, rekao je u studiju Federalne televizije član predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić, komentirajući snimak Ratka Mladića na sahrani kćerke Ane, gdje general slomljen od tuge dugo ljubi stakleni prozor na kćerkinom lijesu, pa ga rupcem vlažnim od suza pažljivo briše, u nijemom se bolu opraštajući od bijelog lica pod staklom. Gledajući taj prizor, sjetio sam se jedne epizode s jeseni 1991., kad je legendarni urednik Joško Kulušić usred rata, dok su Dalmatinci pod granatama kupovali Slobodnu Dalmaciju i pokapali svoje mrtve, na naslovnoj stranici objavio veliku fotografiju sahrane jednog srpskog vojnika, na kojoj žena sva u crnom plače nad lijesom sina jedinca, popraćenu tekstom Viktora Ivančića i naslovom „Sve su suze iste“. Bio je to vjerojatno najhrabriji urednički potez svih vremena: javnost je bila zgranuta, HDZ-ovi jurišnici prijetili su likvidacijama, a pred redakcijom su demonstrirali bijesni građani, optužujući nas kao srpsku agenturu, koja u jeku najžešće agresije na Hrvatsku usred Splita žali za ubijenim četnikom. Trajalo je to kratko, poput sjene na licu čovjeka koji sahranu Mladićeve kćerke gleda sam pred televizorom, oslobođen društvene obaveze javnog manifestiranja nacionalnog gnjeva. Već sljedećeg dana na naslovnoj stranici Slobodne Dalmacije opet su gorjeli Zadar i Šibenik, već sljedećeg trenutka na televizijskom ekranu Ratko Mladić, sa velikim mrljama znoja oko pazuha, na derneku u nekom prigradskom motelu pjeva „Bolje biti pijan nego star“, i živ čovjek – ili, preciznije, preživjeli čovjek – opet se može posvetiti samoolakšavajućoj, ljudskoj mržnji prema zvijeri. To je, naravno, mnogo lakše nego javno sustezati izdajničku empatiju prema majci poginulog četnika, ili – obrnuto, pa time za cijelu jednu potenciju društveno nepoželjnije - ocu mrtve kćerke ratnog zločinca. Zato, da bi svima bilo lakše, uz slike boli jednog zločinca idu slike boli koje je on nanio drugima. Tih dana, krajem marta 1994. godine, dok je general Mladić ljubio staklo nad svojom Anom, Huso Silajdžić iz Goražda sahranjivao je suprugu, šesnaestogodišnju kćerku, majku, sestru i njenog šestogodišnjeg sina, cijelu obitelj nestalu u jednom trenutku, u jednom bljesku granate. Vraćajući se pak sa sahrane vlastite kćerke, možda iste te iste večeri, general Mladić izdat će zapovijed za opći napad na Goražde. Prva žrtva bit će desetogodišnja Medisa Zukić. Sutradan će od teških ozljeda preminuti i njen sedmogodišnji brat. Sada slijedi neugodno pitanje s naslovne stranice Slobodne Dalmacije: jesu li suze Ratka Mladića istog sastava kao suze oca male Medise, ili suze Huse Silajdžića iz Goražda? Nekad davno, čak nekad nedavno, apstraktne, nedodirljive gospodare naših sudbina voljeli smo gledati kao takozvane „obične ljude“, na obiteljskim ručkovima ili novogodišnjim proslavama, sa smiješnim kapicama na glavi i pilećim batkom u rukama. Zabavljala nas je pomisao da ti apstraktni likovi iz televizora jednako poput nas ujutro idu u zahod ili se svađaju sa ženama. Režimi su rado sudjelovali u toj igri i navlačili maske od ljudske kože.
Titove monografije s velikim fotografijama izlazile su kao stripovi: drug Tito u epizodi s bravarskim strojem, drug Tito u komori za razvijanje filmova, drug Tito sam samcat vozi automobil, u sledećoj epizodi: drug Tito bere mandarine. Tuđmanov režim jednako je prikazivao diktatora kao ljudsko biće, u kupaćim gaćicama ili s unučićem u krilu, a Miloševićev je izgradio cijeli kult „čoveka iz naroda“, jednog od nas, i godinama nakon što je vožd iz stana u neboderu preselio u vilu na Dedinju. Ti su projekti – diktature s ljudskim likom – imali upravo suprotan cilj i efekt od onoga kojega će isti ti prizori postići kad jednog dana diktature padnu, i kad potpuno isti snimci više ne budu dokaz ljudskosti naših gospodara, već – u veličanstvenom obratu – njihove čudovišne neljudskosti: nudile su iluziju običnog života, života kakvim zapravo nitko nije živio. Drug Tito je vozio automobil, svojim rukama, tako običnoljudski!, ali obični Jugoslaven je automobil čekao šest godina. Franjo Tuđman se brčkao u moru na Brijunima, car je u moru bio gol – dobro, u kupaćim gaćicama – kao svatko od nas, ali svatko od nas se nikad nije kupao na Brijunima, a naročito ne dok su padale granate. Osviještene kulture ili barem njezini pojedinci, koje zanima nešto više od nemoćnog bijesa i koji tragaju za izvorima zla, sami će kasnije rekonstruirati takve prizore i crtati psihološke profile zločinaca. Prije nekoliko godina dobar dio njemačke javnosti, pa i kritike, pobunio se zbog već kultnog Hirschbiegelovog filma „Hitler, konačni pad“, koji najvećeg zločinca u cjelokupnoj historiji svijeta prikazuje kao ljudsko biće - ne kao okidač za naknadni bijes, već kao pokušaj razumijevanja unutarnje logike zla. I nesretna Hannah Arendt - toliko citirana da će ostatak vječnog života provesti štucajući - napadana je zbog svog čuvenog Izvještaja o banalnosti zla, u kojemu razara ljudski obrambeni mehanizam mistifikacije zločinaca kao neljudi, mitskih, apstraktnih bića koja s nama nemaju nikakve čovječje veze. Sa potrebnom distancom od Drugog svjetskog rata, zapadna je civilizacija sazrela dovoljno da zlo zareže skalpelom i pokuša shvatiti, onako kako razumije genezu nastanka tropske oluje. I jednako kao što danas znamo da oluja i munje nisu Božja kazna, već pražnjenje atmosferskog elektriciteta, da pokušamo shvatiti kako ni Tuđman, ni Milošević, ni Ratko Mladić nisu mitološko zlo, Đavolja djeca, nego upravo ono čega se najviše bojimo: jedni od nas. Svega koji dan prije nego što će Federalna televizija emitirati privatne snimke Ratka Mladića, beogradski je Blic započeo s objavljivanjem feljtona s tajnim transkriptima privatnih telefonskih razgovora Slobodana Miloševića i njegove obitelji. Razgovori su, naravno, historijski potpuno bezvrijedni, počesto besmisleni i idiotski, a uvijek bolno banalni, otprilike kao razgovori dokonih i kolosalno nezanimljivih sudionika nekog reality showa. Jedino što je u tim transkriptima zanimljivo jesu imena ljudi koji razgovaraju. Razgovor u kojemu starija žena nagovara mlađu da ne obnovi vezu s njenim sinom postaje tako odjednom strašno zanimljiv kad znamo da to razgovaraju Mira Marković, žena Slobodana Miloševića, i Tanja, bivša djevojka njihovog zloglasnog sina Marka. Što je to što nas tako đavolski izaziva da čitamo potpuno bezvezne telefonske razgovore u kojima tata Milošević nagovara kćerku da joj brat sredi džip? Isto ono što nas je izazivalo da vjerujemo kako i drug Tito ide u zahod, kako se i Tuđman svađa s Ankicom oko ručka, i kako Milošević ima problema s djecom: zavodljiva i heretička pomisao da su negdje ispod historijske legure od bronce i govana oni ljudska bića poput nas. Zato su zanimljive snimke Ratka Mladića. Ne zbog toga što bi one bile detektivski dokaz da Srbija i danas čuva odbjeglog generala, već zbog toga što srebrenički monstrum na njima izgleda „gotovo kao čovjek“. I kad raspojasano pjeva „Dotak'o sam dno života“, i kad nježno ljubi unuku, i kad podnapitom društvu nalijeva rakiju, i kad pleše sa suprugom, i kad igra stolni tenis. Ljudi se, posve prirodno, boje vlastitih osjećaja pred tim prizorom. Zato se televizijski voditelj u sarajevskom studiju jedva suzdržava psovki, zato se gledatelji u kafani ne suzdržavaju. Ritual bjesnog pljuvanja po televizoru na kojemu Ratko Mladić uživa u životu kojega nije zaslužio, i plače nad sudbinom kakvu je namijenio našoj djeci - ljudski je, naravno, savršeno razumljiv. Mladićev život na tim snimkama pri tom je posve običan, kuća-kafana-kuća, svadba-sahrana-svadba, pa opet kuća-kafana-kuća, u stanu sa zidnim tapetima, uokvirenim goblenima, kaučima iz socijalističkih izloga Simpa iz Vranja i hrastovim regalima sa sabranim djelima Pearl Buck i Harolda Robbinsa. I točno toliko žrtvama zapravo bolniji nego da je kamerom, poput Ante Gotovine, uhvaćen u nekom restoranu s pet zvjezdica, preplanuo pod kanarskim suncem, nalijevajući u čašu iz boce Marques de Caceresa, berba 2004 . Ratko Mladić posve neometan, međutim, živi običnim obiteljskim životom, životom kakvim je mogao živjeti svatko od osam hiljada muškaraca koje je pobio u Srebrenici, zauzeo je njihov život, život, dakle, kakvim žive oni koji su ga preživjeli i koji ga sada gledaju. Ljudi se, rekoh, boje tog osjećaja. Ona zavodljiva pomisao postaje zastrašujuće heretička: Ratko Mladić je čovjek od krvi i mesa, kao i ja. Ali to ne može biti, sve se u nama buni protiv toga. Zato mu psujemo majku četničku dok nijemo plače nad mrtvom kćerkom, zato se gnjevno pitamo je li tako isto, pička mu materina, plakao dok je Huso Silajdžić sahranjivao suprugu, kćerku, majku, sestru i njenog sina, i je li tako, mamu mu jebem, plakao kad je u Goraždu shrvani otac sahranjivao svoje male anđele, desetogodišnju kćerku i sedmogodišnjeg sina. Jednako kao što psujemo rod i porod onom đubretu Slobodanu Miloševiću i njegovoj kurvetini, i glasno, da cijela kafana čuje, efektno poentiramo kako otac male Medise Zukić nije doživio nagovarati kćerku da joj brat sredi džip. Psujući, nazivamo Ratka Mladića i Slobodana Miloševića čudovištima, monstrumima, vampirima, đavolima, i na kraju izrijekom neljudima, oduzimajući im sve čovječje atribute i dodajući mitološke. Tako nam je lakše, jer to je onda Zlo s velikim Z, to je zvijer u ljudskom obliku, „gotovo kao čovjek“, to je od Sotone, nije to zlo ni s Božje, ni s ljudske strane, dakle nije s naše strane.
I onda nas zateče pisana riječ u novinama, vidimo da to mitsko, đavolsko Zlo izgovara nimalo historijske i nimalo bilijske rečenice, već rečenice posve obične i posve naše, „Sine, jel’ se sećaš ti naše babe Jele?“, ili „Marija ima dva kučeta, onu Zeldu njenu, što je našla na ulici, što je neko čudo od kučeta, fantazija, i onaj Željko joj poklonio za Osmi mart jednog koker španijela sa crno-braon paležom“. Nije nam, jebiga, padalo na pamet, plaši nas ta mogućnost, ta da Zlo ima kod kuće koker španijela sa crno-braon paležom, da ima sina i snahu i od snahe unuku, pa ga gledamo kako je nježno njiše u krilu, gledamo kako ljubi unuku i kako ljubi staklo nad mrtvim licem kćerke, i sve se u nama buni protiv te banalne običnosti i mogućnosti da je u svojoj pojavnosti i u svojoj suštini ljudska, jer je to čovjek koji je Sarajlijama „razvlačio mozak“ i hladnokrvno isplanirao smrt osam hiljada takvih, običnih ljudi. Pa kažemo: „Izgleda gotovo kao čovjek.“ Jesu li, dakle, suze Ratka Mladića ljudske, jesu li iste kao naše? Ima li i u njima prolaktina, leucina encefalina, adenokortikotropskih i ostalih hormona kao u našim suzama? Lakše je, naravno, vjerovati da nisu. Živi se ljudi, međutim, od živih neljudi - onih što samo „izgledaju kao ljudi“ – ne razlikuju po kemijskom sastavu suza, već upravo po tom izdajničkom refleksu, kojim čak i sa Ratkom Mladićem mogu na jedan trenutak suosjećati kao sa ljudskim bićem, „gotovo kao čovjekom“. Denis de Rougemont, onaj što tamo gore već godinama štuca zajedno s Hannom Arendt, rekao je da je najveće lukavstvo Đavola u tome što je ljude uvjerio da ne postoji. Čovjek je, kao i obično, bio lukaviji. Uvjerio nas je da postoji Đavo, jer zlo nije ljudsko i ne drži kod kuće koker španijele, ne ljulja unuke u krilu sjedeći na kauču Simpo Vranje i ne plače za mrtvom djecom. I da je najveće njegovo lukavstvo da „izgleda gotovo kao čovjek“.
__________________________________________________________________________________
Bilježnica Robija K. Objavljeno: Pet, 12. 06. 2009. 13:43 LOV NA TURISTE
Onda je barba opet dida pitao: "A za koga je cena od pedeset evra?" Dida je rekao: "Za Njemce, Taljane, Čehe... za sve druge!" Barba je rekao: "Znači, samo za Srbe četrdeset?" Dida je rekao: "Je, je, specijalni popust!" Barba je rekao: "Ali ovde, koliko ja vidim, ove godine nema ni Nemaca, ni Talijana, ni Čeha..." Dida je dignijo livu ombrvu i pitao je: "Šta sa tim oćeš reć?" Barba je rekao: "Oću da kažem da ovde nema nikog drugog osim Srba!" Dida je rekao: "A je, malo je sezona išla u pizdu materinu, da prostiš! Teška su vrimena, jebe nas svjecka kriza..." .kl1339a92696 A{font-weight:bold; color:#322864 } .kl1339a92696 A:hover{text-decoration:underline; color:#322864 } p {margin:0; padding:10px 0 0 0 }
Piše: Viktor Ivančić Ispred kuće od mog dida na Šolti je velika tabla. Na tabli je naslikano plavo more i žuta plaža. Na plaži piše: "Tako lepa, tako blizu!" Mi obitelj smo sidili u dvoru od didine kuće. Tata i dida su drmali po malu travaricu i pričali su kako je život ukurcu. Plus su ćokali sa pijatića na stolu malo pancete i narezanih pomidora. Onda je mama povirila iza kuće i rekla je: "Eno se neko penje uza skale, jebate! Turisti!" Tata i dida su skočili se od stola i rekli su: "Turisti?! Na bava kua?" Onda su u dvor došli jedan barba i jedna teta sa dvojicom pizdunčića. Dida je njih pitao: "Jeste vi došli vidit za aparpmane?" Barba je rekao: "Jesmo!" Dida je rekao: "Sidite, sidite, saćemo popit po bićerin travarice i sve se dogovorit!" Barba i teta su sili za stol. Pizdunčići su sili na zidić i gledali su u mene sa blagom vunom. To je zato šta ja imam kilersku tetuažu sa mrtvačkom na ramenu. Mama je donila na stol travaricu i pijatić sa suvim smokvama i bajamima. Onda je barba didi rekao: "Čuli smo da imate poseban popust za turiste iz Srbije?" Dida je rekao: "Imamo!" Barba je pitao: "Pa koliki je?" Dida je rekao: "Dvajs posto!" Barba je pitao: "I koliko onda dođe cena apartmana za porodicu sa dvoje dece?" Dida je rekao: "Inače je cjena aparpmana pedes eura! Znači sa popustom ispadne četrdes!" Onda je teta uletila: "A kakvi su vam apartmani? Jesu lepi?" Mama je njoj rekla: "Famoooozni, gospođo! Imate sa ponistre genijalni pogled na masline, na more i priko na Čiovo!" Onda je barba opet dida pitao: "A za koga je cena od pedeset evra?" Dida je rekao: "Za Njemce, Taljane, Čehe... za sve druge!" Barba je rekao: "Znači, samo za Srbe četrdeset?" Dida je rekao: "Je, je, specijalni popust!" Barba je rekao: "Ali ovde, koliko ja vidim, ove godine nema ni Nemaca, ni Talijana, ni Čeha..." Dida je dignijo livu ombrvu i pitao je: "Šta sa tim oćeš reć?" Barba je rekao: "Oću da kažem da ovde nema nikog drugog osim Srba!" Dida je rekao: "A je, malo je sezona išla u pizdu materinu, da prostiš! Teška su vrimena, jebe nas svjecka kriza..." Onda je barba pitao: "Znam, al kako možete da odredite cenu prema nekome koga nema?" Didi je uletila lakša zbunjoza. On je rekao: "Šta to ima veze? Zašto ne bi moga?" Barba je rekao: "Pa ako nekog nema, onda može cena apartmana za njega da bude pedeset evra, ili sto evra, ili hiljadu evra, sasvim svejedno! Pošto je konačni saldo nula, razumeš?" Dida je rekao: "Šta si ti, neki matematičar, jebate led? Jel ti to meni nešto poručivaš u šiframa?" Barba je rekao: "Oću da kažem, ako je cena za nas četrdeset evra, onda ne mora da se govori da je to popust samo za nas, pošto i nema nikog drugog osim nas, razumeš? To je prosto ta cena!" Dida je zamahnijo kažimprstom i nakeserijo se: "Jesi, jesi, vidim ja da si ti matematičar! Oš mi sad možda počet crtat dijagrame i grafikone? Ili rješavat razlomke, a?" Barba je rekao: "Ma neću, bre, samo konstatujem! Znači regularna cena apartmana je četrdeset evra! Jesam dobro razumeo?" Dida je rekao: "Jesi, razumija si! To ti govorim cilo vrime!" Barba je pitao: "A šta ćemo onda sa popustom za turiste iz Srbije?" Didu je spičila tupaja. On je piljio u barbu sa nekuženjem. Onda je on pitao: "Kakvim popustom?" Barba je rekao: "Pa rekao si da je za turiste iz Srbije popust dvadeset odsto!" Dida je dignijo obe ombrve i rekao je: "Aaaaaaaa... sad sam te tek ubra, mišu! Ti bi ustvari tija da ti ja na ovih četrdes eura dam popust od dvajs posto, jel tako?" Barba je rekao: "Pa, mislim, ako je takva praksa..." Dida je rekao: "A već sam ti skinijo sa pedes na četrdes!" Barba je rekao: "Ne, ne, zaključili smo da je četrdeset regularna cena!" Dida je rekao: "Kako je regularna ako Taljanima dajem za pedes?" Barba je rekao: "Ali nema Talijana, pa znači da ne može biti ni te cene! Razumeš? Sve je logično!" Dida je zamahnijo kažimprstom i rekao je: "Je, je, ti si neki matematičar i aritmetičar, vidim ja! Prcaš me sa brojevima i postocima!" Barba je rekao: "Ma nisam, bre, samo pokušavam da racionalizujem stvar i nađem neku logiku..."
Dida je najprvo malo češkao se po glavuši ispod francuzice. Onda je on drmnijo jedan guc travarice iz bićerina. Onda je on nagnijo se prema barbi i rekao je: "Dobro, ovako ćemo! Ako se ti meni sad lipo ispričaš za Vukovar i Dubrovnik, ja ću tebi smanjit cjenu aparpmana sa četrdes na trieset! Jel pošteno?" U dvoru je uletila tišinčina. Barba i teta su gledali u dida sa raskobečenim očima. Onda je barba rekao: "Kako to misliš, čoveče?" Dida je rekao: "Lipo mislim! Prelazimo sa matematike na povjest! Ako mi se sad ovdi ispričaš za sve šta ste nam napravili u Vukovaru i Dubrovniku, imaš aparpman za trieset eura! Okej?" Barba je piljio didi drito u oči. Dida je isto piljio njemu. Onda je barba rekao: "Pa dobro, evo, ispričavam se!" Dida je okrenijo se prema teti i pitao je: "A vi gospođo?" Teta je rekla: "I ja se ispričavam!" Dida je klimnijo glavom. Onda je on rekao: "Okej, to je u redu... Al evo, kad ste se vi meni ispričali, onda se i ja vama ispričavam za sve šta smo vam napravili u Lori i Pakračkoj Poljani!" Tu je barbi uletijo ošamut. On je pitao: "Šta sad to znači?" Dida je rekao: "Znači da ostaje četrdes eura!" Robi K. (IIIa)
Prenešeno sa: http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=27000 _________________________________________________________________________________ ŽIVOT JE ČUDO, A ČUDO JE U ŠARGANU
Onako kako u Las Vegasu grade vjernu repliku Venecije, samo ljepšu i komforniju, sa klimatiziranim gotičkim palačama i čistim kanalima s WC-osvježivačima, tako je Nemanja na obroncima Mokre Gore sagradio lepo tradicionalno staro srpsko selo, samo još lepše, starije i tradicionalnije, kalifornijski filmski set za akcionu introspekcijsku dramu „Umri srpski”, veliku open-air suvenirnicu u kojoj će umjesto „coca-cole” turistima prodavati sok od kupine „Čiča Draža” .kl1339a92696 A{font-weight:bold; color:#322864 } .kl1339a92696 A:hover{text-decoration:underline; color:#322864 } p {margin:0; padding:10px 0 0 0 }
Piše: Boris Dežulović „Niko ne ume da udari onako kako ume da udari najrođeniji!”, kaže Ljubomir Simović u svojoj slavnoj drami Čudo u Šarganu. Osjetio je to na svojoj debeloj koži Emir Nemanja Kusturica, u slobodno vrijeme nekad slavni režiser, a danas šarganski rendžer, zlatiborski Chuck Norris za stolom u ćošku Simovićeve kafane, a zapravo bilo tko iz podjele u tom sumornom okupljalištu prosjaka, vojnika, kurvi, političara i beskućnika: i prevrtljivi antiglobalistički aktivista Mile, i lukava provincijalka Cmilja, i stari cinik Stavra, i ocvala kurva Gospava, i gazdarica Ikonija, vlasnica koncesije za krčmu „Šargan”, i mrtvi Manojlo, kapetan Četvrtog pešadijskog puka zgodnog naziva „Stevan Nemanja”, duh rata što među preživjelima traži pravdu za sebe. Sjedi tako Emir Nemanja Kusturica za svojim stolom, cevči čokanče i jada se društvu, koje ga ionako, zauzeto svojim tugama, ne čuje: „Niko ne ume da udari kako ume da udari najrođeniji!” Teško da ima tužnije sudbine od njegove. Polomio se nesretni Kusturica, ubio se živ da ga zemlja Srbija prihvati kao najrođenijeg, ubio se doslovno, zatukao u sebi muslimana Emira, izvršio mali, privatni samogenocid i stavio se na raspolaganje srpskoj kulturi i Četvrtom pešadijskom puku Emir Nemanja, Stevan Nemanja, kako se već zove ta slavna jedinica, pa tako živ samoubijen, poput mrtvog Manojla, obijao kafane i tražio pravdu, nagradu za svoje zasluge, da bi na kraju dobio ono što je htio - malu njivu na rubu svijeta, park prirode Mokra Gora, da tamo zavede antiglobalizam.
Teško da ima tužnije sudbine od hude sudbe Emira Nemanje, kojemu su iznenada na vrata zakucali rođaci sa sela, pa razrušili lažnu sliku o sebi i o njima, romantičnu panoramsku fresku koju je godinama strpljivo gradio. Kod Rebecce West salonski se malograđanin odrekao rođaka, kod Kusturice su se rođaci odrekli njega. I teško da ima tužnije sudbine za režisera nego kad protiv njega ustanu njegovi vlastiti likovi Tamo je počasni Srbin i novi komandant Mokre Gore sagradio svoju antiglobalističku tvrđavicu, srpski disneyland, čudovišno artificijelno selo iz kojega će se plitkom američkom kulturnom imperijalizmu suprotstaviti upravo izvornom američkom pseudotradicijom, na suštinski potpuno globalistički način. Pa onako kako u Las Vegasu grade vjernu repliku Venecije, samo ljepšu i komforniju, sa klimatiziranim gotičkim palačama i čistim kanalima s WC-osvježivačima, tako je Nemanja na obroncima Mokre Gore sagradio lepo tradicionalno staro srpsko selo, samo još lepše, starije i tradicionalnije, kalifornijski filmski set za akcionu introspekcijsku dramu Umri srpski, veliku open-air suvenirnicu u kojoj će umjesto coca-cole turistima prodavati sok od kupine „čiča Draža”: zlatiborsko selo onakvo kako ga zamišlja Emir Nemanja Kusturica za one koji zlatiborsko selo zamišljaju kao film Emira Nemanje Kusturice. Selo koje je srpsko upravo onoliko koliko je i Kusturica Srbin. Onda je kalif Kalifornijskog Drvenlanda, Disneygrada, kako li se to već zove, dobio od države još pokoju hiljadu hektara za svoj privatni park prirode, dobio je zlatiborski rendžer Chuck Nemanja Norris još pokoji hektar zračnog prostora za svoje helikopterske inspekcije, još pokoji kilometar za naplaćivanje harača dobio je Kusturičin sin Stribor, komandant Rendžerske službe Parka prirode Šuma Striborova, dobio je za svoju privatnu Užičku republiku Emir Nemanja Kusturica cijela četiri sela, baš prava sela, prava pravcata, Kremnu, Bioske, Vrutke i Stapare, sa sve kućama, njivama, stokom i pravim, živim seljacima. I sve je od tada - žali se Kusturica za stolom u ćošku - obroncima Mokre Gore pošlo nizbrdo. Kad je helikopter Gorske službe naplaćivanja zabrujao i nad glavama kremanskih seljaka, kad su vidjeli da će se od sada Emira Nemanju i njegovog sina pitati što se smije, a što ne smije u Šumi Striborovoj, odjednom su zlatiborski Malici Tintilinići shvatili da su - baš kao u bajci Ivane Brlić-Mažuranić - uzgojili zmiju u njedrima. Kako je pak zdravom, seoskom nacionalnom refleksu svaki neprijatelj tuđin, a svaki tuđin neprijatelj, tako je odjednom Nemanja Kusturica opet postao Emir, njegova je Užička republika postala Užički emirat, a lijepa se djevojka iz bajke pretvorila natrag u ljutu guju. Provalio je iz dobrih mokrogorskih komšija divlji gnjev, onaj autentični palanački šovinizam koji je Kusturici bio tako simpatičan i antiglobalistički dok je bio Srbin. „Gde se on potpisao kao Nemanja?”, grmi seljačkom bunom glas naroda iz nabreklih vratnih žila. „Nađite mi list gde je potpisan kao Nemanja, on se potpisuje kao Emir, on se nije prekrstio!” Pa stadoše zlatiborski seljaci tjerati Emira u Novi Pazar, u Istanbul, u Sarajevo, ili gdje je već mjesto tom muslimanskom đubretu. Teško, rekoh, da ima tužnije sudbine od te hude sudbe srpskog dobrovoljca iz Četvrtog rendžerskog puka na čiji se antiglobalizacijski etno-Alamo, na kraju ove priče, digla kuka i motika, u rukama istih onih čijem je čistom seoskom nacionalnom supstratu pjevao kao autentičnom Životu naspram globalne Laži. „Kada se u Srbiji u centar pažnje postavi srpski domaćin kao kočničar napretka, ja to čitam kao ideju rušenja onoga koji stvara viškove”, govorio je još jučer Emir Nemanja Kusturica, slaveći kult srpskog domaćina. „Demokratiju kao lipsalog konja u Srbiju uvoze mali vazali koji se bore protiv domaćina i njegovih viškova. Oni su manekeni korporativnog kapitalizma odeveni u nevladine organizacije.” U epilogu ove antičke tragikomedije, Emir Nemanja Kusturica uskotračnom je prugom tako izvezao „šargansku osmicu” i na orkanskim visovima Zlatibora, na svome geografskom i biografskom vrhuncu, tek što je „puke imitatore mondijalizma” pozvao da „formiraju državu Armani ili Versače ili pak Dolče i Gabana, pa da se izgrađuju u okviru tih tradicija, u okviru kojih će moći javno bez posledica da nam kažu 'marš u Bosnu odakle si stigao'” - nesretnog su Emira natrag „u Bosnu odakle je stigao” poslali upravo njegovi suborci iz rata protiv Republike Dolce&Gabbana. Jedva koji mjesec nakon što ga je na mitingu radikala pred beogradskom skupštinom Vojislav Emir Koštunica najavio kao „najvećeg srpskog režisera”, nakon što je u zagrljaju Tome Nikolića urlao „Živela Srbija!”, jedva dakle koji mjesec nakon što su mu dobri domaćini na Pašićevu trgu skandirali „Emire, Srbine!”, nesretnik je ponovo postao - musliman. Ako bi mi na ovom mjestu - za stolom u ćošku Simovićeve kafane Šargan, gdje razočarani Kusturica uzdiše kako „niko ne ume da udari onako kako ume da udari najrođeniji” - ako bi mi dakle ovdje bilo dopušteno citirati naslov filma kojega je „najveći srpski režiser” upravo na „šarganskoj osmici” i snimio, rekao bih: „život je čudo”. A čudo u Šarganu. Sjednemo onda za stol do njegovog, naručimo po čokanče pa pratimo što se događa, jer sve što će se poslije u ovoj krčmi na periferiji dogoditi kratka je povijest balkanskog beščašća. „To su ljudi za prezir, to su oni koji snižavaju nivo vrednosti čitavog jednog naroda!”, reći će nam za stolom u ćošku antički lik Emir Nemanja Kusturica, očajnički pokušavajući obraniti „vrednost svog naroda” i svoje i njihovo srpstvo, jer u titanskoj unutrašnjoj borbi ne smije stvari nazvati pravim imenom i reći da su dojučerašnji dobri domaćini ljudi za prezir zato što su oni „viškovi” koje je onomad spominjao - stari dobri marksistički „višak vrednosti” koji proizvode svojim kukama i motikama - zapravo obični neprskani domaći šovinizam, „višak vrednosti čitavog jednog naroda”, da parafraziram zlatiborskog nadšumara. Ne smije, ukratko, reći da su dojučerašnji dobri domaćini ljudi za prezir zato su bijedni šovinisti. Ne smije to reći jer pravi Srbin to ne kaže, to govore plaćenici globalizma, crveni mundiri pod njegovim Drvengradom, to bi - da ga balijom nazovu - rekao samo balija. Zato Emir Nemanja Kusturica - zato što je „posrbica gori od Srbina” - neće reći da je retorika zlatiborskih seljaka naučena u nacionalnom programu iz kafane Šargan u Francuskoj 7, kojega je i sam višestruko odlikovani dobrovoljac i čiji će mu šef sale, poznati filantrop i muslimantrop, rođeni bratunac i dobrica od čoveka, prvi ponuditi pomoć. Umjesto toga - u obratu lukavom poput „šarganske osmice” - za vlastito humano preseljenje među Turke optužit će upravo strane plaćenike iz svjetskih centara moći, pretorijansku gardu Republike Dolce&Gabbana, anacionalne gnjide iz onih, zdravom seoskom nacionalnom supstratu tako tuđih i prezrenih, građanskih snaga. Napadi na njega, naravno, nisu začeti u selima na obroncima Mokre Gore, reći će rezignirani Kusturica cevčeći čokanče: „Srpska politička scena na građanskom nivou ima jedan, rekao bih, radikalni nivo koji je povela Vesna Pešić.” Pokvareni zlatiborski seljak Nemanja Kusturica misli, naravno, na onu lanjsku izjavu zastupnice LDP-a, kada mu je poručila: „Kakva njegova država Srbija?! Nije mu država Srbija, nego Bosna i Hercegovina, sram ga bilo!” Vesna Pešić mu se kasnije onako građanski, pristojno, ispričala, iako za to nije bilo nikakve potrebe, jer ona ga u Bosnu nije tjerala, ona ga je na Bosnu podsjećala. Nije mu Vesna Pešić rekla - i on to zna - da ga sram treba biti zato što je Bosanac, već upravo zato što nije. Zato što Bosanac nije sad, niti je Bosanac bio dok su producenti što su mu za Underground nabavljali crni dim u isti dim bacali nepokrštene Emire. Zato sada, kad je njegova zemlja Srbija, a ne Bosna, nema pravo biti Srbin dok u crni dim bacaju pokrštene Nemanje. Zato bi, konačno, kad ju je Kusturica optužio kao autoricu Memoranduma i profesoricu jezika mržnje, Vesna Pešić - da mene pita - trebala povući svoju ispriku. Sram i stid Emiru Nemanji netko ionako mora dodati, kad ga već sam nema. A on srama nema, niti bi ga dao. Nema ga dovoljno ni za sebe, a kamoli za susjede. Neće reći svojim dobrim suseljanima, što su mu na porodičnu slavu došli s bakljama i vilama: sram vas bilo, komšije. Ne smije, jer bi da je njihov čak i kad ga neće. Zato će reći: sram vas bilo, braćo. Jer nije stvar u tome da bi nešto osobito ružno i društveno neprihvatljivo bilo tjerati Bosance iz Srbije, nego u tome da on nije Bosanac. Ne može brat bratu biti šovinist. Otkud onda braća, otkud ti dobri ljudi s kukom i motikom pred tarabom Imanjina nemanja, pardon, Nemanjina imanja? „Jasno je kome ne odgovara Park prirode 'Mokra Gora', to su pre svega lovokradice, potom oni koji bi da grade na divlje, da u šumi bez dozvole zidaju trospratnice”, tvrdi šerif Mećavnika i cele Mokre Gore. „Ovaj projekat ne odgovara samo onima s nečistom savešću, samo onima koji su navikli da muljaju.” Tko su ti ljudi? „To su ljudi koji ne doživljavaju državu kao nešto svoje”, objašnjava Nemanja, „već kao instituciju koju treba prevariti.” Ovdje vas, u ćošku kafane Šargan, presječe upola čokančeta, pa uljudno molite tog jadnika u tradicionalnoj narodnoj nošnji zlatiborskih rendžera da ponovi što je rekao. „To su ljudi koji ne doživljavaju državu kao nešto svoje, već kao instituciju koju treba prevariti”, ponavlja on. Čovjek, shvatite vi tada, zna sve o tome, o doživljavanju države kao nečeg svog ili kao institucije koju treba prevariti. Ovisno o geografskoj širini i historijskim okolnostima. Eto nas na vrhuncu unutrašnje antičke drame: Nemanja Kusturica, čovjek koji srpsku državu doživljava kao nešto svoje, susreo se tako u ogledalu tradicionalnog mokrogorskog zahoda s bijesom Emira Kusturice, čovjeka koji je bosansku državu doživljavao kao instituciju koju treba prevariti. Emir Kusturica bio bi gori od svojih komšija čak i da je Bosnu, državu koju nikad nije doživljavao kao svoju, prevario u miru, onako kako je prevario i izdao u ratu: ako i ne samo zbog samara društvene odgovornosti koji je sam na sebe uprtio, onda i zato što bi i tada, kao sada, nalaze o čistoći svoje krvi podvaljivao kao deklaraciju o čistoj savjesti. Zato on, primijetili ste, ne govori o krvi, nego o tlu, zato on govori o redu, pravu, zakonu i građevinskim dozvolama, za razliku od svojih susjeda, prostodušnih malih seoskih šovena s Mokre Gore, koji svoju nečistu savjest prostodušno peru njegovom nečistom krvlju i jednostavno kažu - „Emire, balijo!”. I sad se čudom čudi, čudom u Šarganu čudi se zlatiborski emir Nemanja ljudima s „nečistom savešću”, što bi se za šumsku trospratnicu sa septičkom jamom odrekli i Srbije države i Srbina Kusturice, pa svojom „nečistom savešću” u njega traže nečistu krv. Pa ako nisu šovinisti, ako zdravi, seoski nacionalni supstrat po definiciji ne može biti u krivu, gdje su se to razišli njihovi putevi? „Ubeđen sam da ti ljudi koji su protestovali imaju pogrešne informacije”, brani ih na kraju zlatiborski rendžer Nemanja: „To su zavedeni ljudi, koji su poverovali u razne neistinite priče.” Koje neistinite priče? Prljavu propagandu po kojoj je on zapravo musliman koji se i danas potpisuje kao Emir? Ne, naravno. Lukavi Nemanja sve prebacuje na teren prava, tamo gdje njegova braća nisu šovinisti, nego zavedeni nesretnici, tamo gdje je Srbija pravna država, a on sam predsjednik Vrhovnog suda: „Oni su poverovali u razne neistinite priče, kao što je ona da im neko neće dati da kose travu!” Složimo se na trenutak, za potrebe ovog ogleda, s autoritetom ministra prosvjete i hortikulture Užičke republike, klimnimo mu glavom s našeg stola i naručimo po čokanče. I tek što je konobarica Cmilja donijela rakiju, eto već za susjednim stolom velikog heroja antiglobalizma, apologeta zdrave, čestite seoske gerile, kako njihovu neglobaliziranu malu oazu brendira i pretvara u profitabilni park prirode, eto ga kako toj autentičnoj antiglobalističkoj domaćinskoj hajdučiji nosi zakone, urbanističke planove, račune za drumarinu i porez na one „viškove”, eto nehajnog i razbarušenog svjetskog revolucionara iznenada užasnutog pred autentičnim divljim trospratnicama zlatiborskih domaćina i začepljena nosa nad njihovim groznim, neciviliziranim septičkim jamama, koje bi on pretvorio u tradicionalne srpske vrtne bazene, wellness i spa-centre u kakvima su se odvajkada od teška posla odmarali kremanski seljaci. Eto ga iznenada kako se, nakon četvrtog čokančeta, razotkriva i kao „maneken antiglobalizma”, lažni gerilac, baš kao što je lažan njegov Drvengrad, kao što je lažan umjetni snijeg na njegovim tradicionalnim srpskim ski-stazama i kao što je i sam lažni Srbin. „Ima kod Rebeke Vest jedna divna priča”, govorio je nedavno u jednom intervjuu Emir Nemanja Kusturica, „o jednoj beogradskoj porodici koja se panično boji da joj, kad dođu gosti, ne zakuca na vrata rođak sa sela koji bi im tu lažnu sliku o sebi koju stvaraju razrušio. I to će uvijek biti tako. Istina, takav čovjek može da bude i neprijatan i nasilan, i kreten, ali ipak ima u njega nešto...” Teško da ima tužnije sudbine od hude sudbe Emira Nemanje, kojemu su iznenada na vrata zakucali rođaci sa sela, pa razrušili lažnu sliku o sebi i o njima, romantičnu panoramsku fresku koju je godinama strpljivo gradio. Kod Rebecce West salonski se malograđanin odrekao rođaka, kod Kusturice su se rođaci odrekli njega. I teško da ima tužnije sudbine za režisera nego kad protiv njega ustanu njegovi vlastiti likovi i kad otkrije kako ti neprijatni, nasilni kreteni što mu kucaju na vrata uopće nisu iz njegove drvengradske salonske pastoralne estetike. Kad konačno, izbliza, vidi da je ono „nešto u njih” zapravo obična, tradicionalna srpska kuka i motika. Jada se tako Emir Nemanja Kusturica, u slobodno vrijeme nekad slavni režiser, a danas šarganski rendžer, Bosanac koji se Bosne odrekao, Srbin kojega se Srbija odrekla, revolucionar u državnoj službi što je pred rođacima sa sela pobjegao u ćošak kafane Šargan, sve cevčeći čokanče soka od kupine iz svog autentičnog četno-sela: „Niko ne ume da udari onako kako ume da udari najrođeniji!”
Prenešeno sa:http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=18027 ________________________________________________________________________________
Bilježnica Robija K. Objavljeno: Ned, 15. 02. 2009. 10:54 PUT IZ KRIZE
Mama je u kužini kuvala didi juhicu od pilećih krilaca. Ja sam sa flomićima u boji crtao slike u bilježnici. Slike su bile kako mi roditelje vode na vješanje. Plus jedna di ih vode u plimsku komoru u Bušenvald. Onda je moj dida opet se probudijo. On je zastenjao i pitao je: „Jel došla kriza?” Mama je sila na krevet do njega i rekla je: „Nije još!” Dida je rekao: „E jebemu mater, baš šteta!” .kl1339a92696 A{font-weight:bold; color:#322864 } .kl1339a92696 A:hover{text-decoration:underline; color:#322864 } p {margin:0; padding:10px 0 0 0 }
Piše: Viktor Ivančić Ja i moja mama smo išli kod mog dide na Šoltu jer pošto je dida skupijo sve žive viruse i zdimila ga je visoka fibra. Dida je ležao u postelju zakapotan do vrata i treskao se od groznice. Mama je sidila na postelji do njega i stavljala mu je gazu sa kvasinom na čelo. Plus je ona na kantunalu mišala mu čaj sa medom i limunom. Mama je mrmorila: „Gospe moja, samo da nije upala pluća...” Dida je puvao i lagano je kolutačijo sa očima. Plus bi svako malo zaspa. Onda bi se on probudijo i opet je puvao i stenjao. Onda je dida rekao: „Ne bi tija sad umrit pa da propustim ovu ekonomsku krizu!” Mama je njemu rekla: „Daj, čako, šta to govoriš!” Dida je rekao: „A govorim realno, jebešga! Čovik u mojim godinama ne može nego govorit realno!” Mama je rekla: „Vraga je to realno! Neće bit ekonomske krize!” Dida je nju prostreljao sa očima i rekao je: „A ja mogu umrit, a?” Mama je rekla: „Ma nisam to mislila, nemoj izmišljat!” Dida je zastenjao i rekao je: „Aaa partit ću ja, partit, znam ja... Gadno me tu žiga u prsi... Samo ne bi tija ne vidit tu ekonomsku krizu!” Mama je pitala: „A zašto, čoviče?” Dida je rekao: „Kako zašto? Zato šta će sve ić u pizdu materinu!” Mama je rekla: „Ha, pa to je totalno mazuhistički!” Dida je rekao: „Nije to ništa mazuhistički! Šta ima mazuhistički u tome da sve ode u pizdu materinu?” Mama je rekla: „Znam, čako, al ondaš i ti ić u pizdu materinu!” Dida je rekao: „Je, al mene neće bit briga, razumiš, jerbo ću ionako samo čekat kad ću umrit! Pa viš kako se osjećam!” Mama je rekla: „Ajme, čako, pa ti buncaš! Tebe trese groznica!” Dida je rekao: „A plus toga, imam ja zalihe...” Mama je dignila obe ombrve i pitala je: „Koje zalihe?” Dida je rekao: „Zalihe, čovik u mojim godinama, osim šta je realan, mora imat zalihe...” Mama je pitala: „Koje zalihe, čako?” Samo onda je dida zatvorijo oči i zaspa. Mama je gledala u njega sa čudilom i skinila mu je gazu sa kvasinom sa čela. Mama je u kužini kuvala didi juhicu od pilećih krilaca. Ja sam sa flomićima u boji crtao slike u bilježnici. Slike su bile kako mi roditelje vode na vješanje. Plus jedna di ih vode u plimsku komoru u Bušenvald. Onda je moj dida opet se probudijo. On je zastenjao i pitao je: „Jel došla kriza?” Mama je sila na krevet do njega i rekla je: „Nije još!” Dida je rekao: „E jebemu mater, baš šteta!” Mama je rekla: „Došlo je sedam uri, čako! Doniću ti toplu juhicu da je popiješ!” Dida je rekao: „Eee da je ti Sanader išta pametan doša bi on mene pitat koji im je put za izlaz iz krize!” Mama je rekla: „Je, baš bi mu ga ti pokaza!” Dida je rekao: „Ja bi mu ga pokaza, nego ko! Ja to sve znam napamet!” Mama je pitala: „Aj koji je?” Dida je rekao: „Pa nisi ti Sanader, jebate! Em imaš sise, em imaš mrvicu mozga!” Mama je nasmjehuljila se i rekla je: „Ma dobro, al kao za bazu...” Dida je rekao: „Okej. Dođe meni u Splitu na rivi Sanader i cvili cili nesritan, ono, zgužvan ka zadnja štraca. Ja kažem: Šta je, Sanader, ne znaš put za izlaz iz krize, a? On kaže: Nemam blage! Ja kažem: Pa oš da ti ga ja pokažem, da više tu ne cviliš ka štraca? On kaže: Aj molimte! Ja kažem: Okej. Najprvo se uputiš odavde drito sa Obale Maršala Tita. Onda ideš ravno gore uz Ulicu Prvoboraca. Na drugom semaforu skreneš livo uz Proleterskih brigada. Iz Proleterskih brigada skreneš desno u Moše Pijade. Sa Mošom Pijadom ideš sve do kraja i dođeš na Trg brastva i jedinstva. Sa Trga brastva i jedinstva gibaš najprvo kroz Rade Končara pa onda skreneš livo u Deveti korpusa. Niz Deveti korpusa pičiš samo nizbrdo dok dođeš na Žrtava fašizma. Sa Žrtava fašizma ideš samo ravno do...” Samo onda je mama uletila: „Ali, čako, te ulice više ne postoje!” Dida je rekao: „E pa tu i je baza! To bi ja rekao Sanaderu, razumiš: Kakoš nać put iz krize ako si ukinijo ulice, krembilu jedan!” Mama je rekla: „Znam, al po toj teoriji ti je ekonomska kriza nevinovna!” Dida je rekao: „Pa kuri mene bolac šta je nevinovna! Ja sam ionako frižak za umrit! A imam i neke zalihe!” Mama je dignila obe ombrve i pitala je: „Koje zalihe, čako?” Samo onda je dida zatvorijo oči i zaspa.
Posli je mama u hodniku utiho šapućala sa tatom na telefon. Mama je u sluju rekla: „Ma nije dobro, dosta je loše! Trese ga fibra i svašta bunca! Moš mislit, kaže da će on Sanaderu pokazat izlaz iz krize!” Onda je rekla: „A zašto govoriš da će mu pokazat kurac? Pa nije moj pape takvi bolesnik, čoviče, da ide okolo sa otkopčanim šlicom!” Onda je rekla: „Ma pusti ti to preneseno značenje! Šta, neće mu pokazat kurac nego će mu kurac pokazat? To ti govori za svog ćaću, znaš!” Onda je rekla: „Dobro, dobro, smirila sam se! Nego, on stalno spominje da ima neke zalihe!” Onda je rekla: „A ne znam kakve zalihe, jebešga! Samo ih nonstop spominje!” Onda je rekla: „A ispitaću ga, naravski da oću! Svaki put kad ga pitam on zaspe, jebaga patak!” Onda je rekla: „Ma potrudiću se, naravski da oću! Aj sad moram prekinit! Ona mala pantagana se tamo pravi da crta u bilježnicu, a sve živo prisluškiva!” Onda je moj dida opet se probudijo. On je zastenjao i rekao je: „Ajme šta mi je grozno, čoviče, cili gorim iznutra!” Mama je sila do njega na krevet i stavila mu je gazu sa kvasinom na čelo. Dida je uzdahnijo i rekao je: „Masu mi je loše, jebate! Partiću trista posto...” Mama je rekla: „Čako, molimte ne govori bezvezarije!” Dida je rekao: „Pusti ti, znam ja koja je ura!” Mama je rekla: „Ura je osam i po, nemoj pričat gluposti!” Dida je rekao: „Slušaj ćerce, ako ja partim, onda...” Mama je dignila ombrve i pitala je: „Šta onda, čako?” Dida je nju gledao drito u oči. Onda je on rekao: „Vidiš onu škrabicu tamo na vitrini?” Mama je rekla: „E?” Dida je rekao: „Aj je otvori!” Mama je dignila se sa kreve i odgibala je do vitrine. Onda je ona otvorila škrabicu. U škrabici je bijo jedan ključić. Mama je uzela ga i rekla je: „Ovo je neki ključić! Šta sa njim?” Dida je mami rekao: „Tamo u drugoj sobi di ti je spavala pokojna mater imaš oni veliki ormar od orahovine!” Mama je rekla: „E?” Dida je rekao: „U tom ormaru ti je materina roba! Ima nešto i moje, al uglavnom su ti materine vešte i bluze! Ništa to nisam baca!” Mama je rekla: „E?” Dida je rekao: „U dnu ormara ispod cile robe ti je materina vjenčanica! Nju sam isto sačuva!” Mama je rekla: „E?” Dida je rekao: „Ispod vjenčanice ti je jedna kafena kutija, isto od orahovine! Malo sam je sakrijo da se teže nađe!” Mama je rekla: „E?” Dida je rekao: „Kutija ima katanac, al sa tim ključićom ćeš je otvorit bez problema!” Mama je rekla: „E?” Dida je rekao: „E unutra mi je par pari šporkih bičava pa mi ih moš oprat!” Robi K. (IIIa)
Prenešeno sa: http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=22609
__________________________________________________________________________________
|
||||||||||||||||||||||||
| Last Updated on Thursday, 17 December 2009 14:13 |
Istog tog ponedjeljka, recimo, nekoliko stotina kilometara zapadnije, u šumi Brezovici kraj Siska i ovoga su se ljeta okupili preživjeli partizani da obilježe taj isti 22. lipnja 1941, ali sada kao službeni hrvatski Dan antifašističke borbe. Čitačima spomen-ploča sad više ništa nije jasno. Otkad je to u Hrvatskoj 22. lipnja dan ustanka? I tko je tu „krivotvoritelj povijesti“?
